Predgovor autorice povodom desetogodisnjice objavljivanja knjige
Nedavno sam shvatila da Jedi, moli, voli nisam procitala vec deset godina.
Zanimljiva spoznaja, jer sam tih istih deset godina govorila o toj knjizi - predstavljala sam je, objasnjavala, branila, tumacila njezin smisao, a nerijetko se i salila na njezin racun. No, nisam je citala sve otkako sam zavrsila s uredivanjem konacne verzije rukopisa, nekoliko mjeseci prije nego sto je objavljena u sijecnju 2006. godine.
Nista neuobicajeno. Ne poznajem mnogo pisaca koji ponovno citaju svoje knjige nakon sto su ih napisali. Katkad je to zbog nelagode (svi smo u retrospektivi skloni posramiti se svojih rijeci), katkad zbog dosade (vec znamo kako prica zavrsava!), a katkad samo zato sto smo se prihvatili drugih projekata.
Ali s knjigom Jedi, moli, voli imala sam osjecaj da je nemam zasto citati jer vise zapravo nije moja. Stvar je u tome da je vrlo brzo nakon objavljivanja svijet progutao knjigu Jedi, moli, voli i prisvojio je - kako bi je volio, mrzio, oponasao i parodirao.
Nakon sto mi je knjiga postala tako iznenadujuce velik bestseler, oglasivaci su se frazom »Jedi, moli, ____« poceli koristiti za reklamiranje svega i svacega. (Jedi, moli, kupuj! Jedi, moli, skijaj! Jedi, moli, pij! Jedi, moli, laj!) Putnicke su je agencije pretvorile u kravu muzaru (sad mozete ici na putovanja »Jedi, moli, voli« sirom svijeta - iako, usput receno, sluzbeno nisam odobrila nijednu od tih reklama, premda mi je uvijek drago kad ljudi putuju). Hollywood je moju pricu pretvorio u film u kojem su mog supruga i mene itekako unaprijedili Julia Roberts i Javier Bardem. (Tuzna je istina da moj suprug i ja zapravo ne izgledamo kao Julia Roberts i Javier Bardem. Cak ni na prigusenom svjetlu. Ali film mi se ipak svidio. Ne, cekaj malo - upravo mi se zato i svidio...) U dvadeset prvoj sezoni Simpsona nakratko smo vidjeli Marge kako cita Jedi, moli, voli; Tina Fey nasalila se s njom u seriji Televizijska posla; Raj i Penny citali su je u Teoriji velikog praska. A sto je najslade, jednoga dana prije nekoliko godina djevojcica koja s mojom necakinjom ide u treci razred osnovne dosla je u skolu s izvjestajem o prehrambenim navikama svoje kornjacice, kojem je dala velicanstveno ime »Jedi, sjeckaj, kakaj«.
Da, ta je knjiga definitivno zazivjela vlastitim zivotom.
Neke reakcije na Jedi, moli, voli smatrala sam divnima, neke su bile neugodne, a neke velikim dijelom i neshvatljive - ali sve su me zacudile. Cinilo se da su milijuni zena knjigu iskoristile kao prirucnik za oporavak nakon slomljenog srca i duhovnih trazenja, sto mi je bilo dirljivo i velicanstveno. Nastojala sam im biti sto dostupnija, u duhu prijateljstva i globalnog sestrinstva, ali ponekad nisam uspijevala ovladati bujicom. Tijekom posljednjih deset godina morala sam nauciti postaviti granice u odnosima s ljudima, a vjerujte mi, postavljanje granica nikad mi nije islo od ruke. Isto sam tako morala nauciti odrzavati ravnotezu izmedu cuvanja svoje privatnosti (sto mi nikad prije nije predstavljalo problem) i javne dostupnosti (sto nikad prije nije zanimalo druge). Morala sam dokuciti kako da nastavim pisati i objavljivati knjige cak i nakon meni zastrasujucih zbivanja koja su popratila objavljivanje Jedi, moli, voli. I morala sam nauciti kako reci ne mnostvu novih i fantasticnih prilika ukljucujuci, primjerice, priliku da vodim vlastiti televizijski reality show.
Proteklo je desetljece svakako bilo kaoticno. Usred tog tornada odlucno sam nastojala ostati sto postojanija i sto vise pri zdravoj pameti. Ta je postojanost djelomicno proizlazila iz toga sto sam, na svu srecu, bila prikladne dobi (oko trideset pete) i u prikladnom odnosu (sretan drugi brak) kad sam dozivjela uspjeh. Zdrav sam razum djelomicno zadrzala i stoga sto sam vec prozivjela vlastitu verziju ludila, i nikad vise nisam zeljela zaroniti u te mracne i uznemirujuce vode. Ljudi mi cesto kazu: »Zacijelo vam je zivot postao ludnica nakon sto ste objavili Jedi, moli, voli!«, na sto im ja uvijek iskreno odgovaram: »Nije, dragi moji, ludnica se u mom zivotu dogadala prije te knjige, u mojim dvadesetima.« (I, usput receno, hvala Bogu da nitko od vas to nije vidio.)
Oboruzana smirenoscu i zdravim razumom, koliko sam od jednog i drugog uspjela prizvati, nikada nisam prestala biti zahvalna toj knjizi na svemu onome sto mi je donijela. Ali, usprkos zahvalnosti, naucila sam i zadrzati nekoliko centimetara zastitnog sloja izmedu sebe i... svega toga. Tako se jednostavno osjecam sigurnije i spokojnije i to je vjerojatno najbolje objasnjenje koje mogu ponuditi kad je rijec o tome zasto Jedi, moli, voli nisam procitala vec vise od deset godina.
No, pripremajuci se za desetu obljetnicu objavljivanja, naposljetku sam sjela i procitala je.
I to je iskustvo za mene bilo cudesno.
***
Kao prvo, toliko sam toga zaboravila!
Ta knjiga memoara pripovijeda o dalekim putovanjima i istrazivanju tijekom godine dana, ali vec mi je dosad iz sjecanja pobjeglo cijelo mnostvo detalja. (To je, usput receno, dobar argument u prilog zapisivanju dogadaja iz zivota.) Mislim da sam tijekom posljednjih deset godina cijelo iskustvo Jedi, moli, voli svela iskljucivo na pizzu, pizzu, pizzu. Sto znaci da je bilo ljudi i dogadaja i prizora (pa cak i obroka!) koje sam potpuno zaboravila. Zaboravila sam tjedan koji sam provela na Siciliji, gdje sam cijelo vrijeme nepoznate ljude na ulicama ispitivala kamo bih iduci put trebala otici jesti. Zaboravila sam neke nijanse duhovitih razgovora koji su me nagnali na promjene i koje sam u Indiji vodila s prijateljem Richardom iz Teksasa - koji nazalost vise nije s nama. Zaboravila sam putovanje Balijem na koje sam se bila uputila sa svojim indonezijskim prijateljem Yudeom.
Zaprepastila sam se shvativsi koliko sam svijeta vidjela tijekom te godine i koliko sam imala srece sto sam ga vidjela. Neki su kriticni prema mojoj knjizi velikim dijelom i zbog toga mog nevjerojatnog privilegija, i moram reci da to razumijem. Zena koja je otisla na to putovanje imala je cudesno puno srece - sretna je k'o sâm vrag. Dok sam ponovno citala pricu o tom putovanju, shvatila sam to dublje nego ikada prije, jer tko uopce radi takvo sto? Tko ima dvanaest slobodnih mjeseci koje moze provesti jurcajuci svijetom? Tko je dovoljno slobodan i ima novca za takve stvari? Tko na raspolaganju ima duge tjedne za lutanje Italijom i ucenje novog jezika? Tko na raspolaganju ima duge mjesece za meditiranje u Indiji i Indoneziji s najvecim svjetskim uciteljima?
Tijekom godina mnogi su mi ljudi govorili: »Kad bih samo i ja mogao uciniti to isto«, ali dok sam ponovno citala Jedi, moli, voli, pomisljala sam: »Zeljela bih uciniti to sto sam tada ucinila! Kakva sjajna pustolovina!«
Drugim rijecima, mislila sam da sam bila zahvalna za to iskustvo, ali mozda nisam bila dovoljno zahvalna. Trebala bih ljubiti tlo svaki bozji dan za sve ono sto sam mogla raditi tijekom te nevjerojatne godine slobode, samoistrazivanja i putovanja.
Ali citajuci knjigu ponovno, shvatila sam i da je jedan od razloga zasto sam te godine bila toliko slobodna bio taj sto mi je zivot bio prava ludnica. S lakocom sam mogla sve ostaviti za sobom, jer nisam imala bogzna sto ostaviti. Nista nisam posjedovala, jer sam sve izgubila u razvodu. Nisam bila u ljubavnoj vezi, jer sam svaku unistila. Nisam imala posao, jer sam dala otkaz. Sve je bilo u kaosu, sve se vrtlozilo, a ja sam bila tako vraski tuzna.
Zaboravila sam koliko sam bila tuzna.
Jednostavno receno: nisam se bas sjajno osjecala prije nego sto sam otisla u Italiju. Bila sam tako depresivna da nisam mogla ni jesti, ni spavati i jedva sam funkcionirala. Bila sam omamljena od antidepresiva, tableta protiv anksioznosti i tableta za spavanje. Bila sam mrsava kao pas lutalica. Zglobovi, misici i probava nisu mi bili u najboljem stanju, stoga me stalno nesto boljelo. Sve u mom zivotu izazivalo mi je tjeskobu, a od nje su mi ruke podrhtavale kao beskucniku.
Sve sam to bila zaboravila. Hocu reci, pamtila sam te dogadaje u sasvim opcenitom smislu, ali sam zaboravila zastrasujuce intimne detalje o svojoj tuzi, koju sam velikim dijelom opisala na stranicama knjige. Bila sam zaboravila mucan stid koji sam osjecala zato sto mi je brak propao i zato sto sam pala na ispitu zivota. Kad je rijec o mom odnosu s Davidom, bila sam zaboravila kako je to voljeti nekoga tko ti ne uzvraca ljubav. Bila sam zaboravila kako je to kad nemas nimalo povjerenja u sebe.
Puno je vremena proslo otkako sam bila tako tuzna pa sam vjerojatno zato iz sjecanja izbrisala tu bijednu verziju sebe. Sto je mozda i dobro. Mozda se ne zelimo cijelog zivota prisjecati najtezih trenutaka. (Drugim rijecima, mozda je to argument protiv zapisivanja onoga sto nam se dogada.)
Ali ono sto me doista zaprepastilo kod osobe koja je napisala Jedi, moli, voli jest to sto se ocito osjecala vraski starom. To me najvise iznenadilo - koliko sam puta na tim stranicama spomenula rijec stara, govoreci o sebi.
Kako bi vam bilo jasnije o...
