II.

U ono vrijeme Tula je zivjela izmedu dva mostica - natkrivenog, modernog, koji vodi do vrata njezina bivseg instituta i funkcionalnog, betonskog, kraj starog Bernardinskog samostana. I u svoj unajmljen stan i u zamagljen grad Tula je odlazila ovim posljednjim - u institutu vise nije imala posla. I ja sam u tamnu Uzupisovu utrobu isao samo betonskim - dugo nisam slutio da u jedinoj kuci s apsidom, koja se isticala izmedu ta dva cvrsta, relativno sasvim nova mosta, utociste ima ona, Tula; promice ovuda ujutro i navecer, dovodi goste - slikare obrijanih glava i sa zaliscima ili svoje prijateljice nalik na oljustene freske, takoder stovateljice umjetnosti...

Natkriven mostic izdaleka izgledao je cak raskosno; dok bi sipila kisica, vidio bih kako na njemu obamiru u zagrljaju mladi parovi u sirokim ogrtacima i vrlo uskim hlacama, tek malo iznad gleznja. Njime su tapkali i profesori u baskijskim beretkama i lovackim sesirima, niska rasta i izborani, ali svjesni svoje vrijednosti; cesto bi promakao i moj znanac dugonja, nastavnik grafike, tako bujnih brkova da su pokrivali gotovo pola njegova dugog lica - samo Nijemci tocno nazivaju takve izdanke Schnauzbart, cekinje...

Neimastina, ocaj, pijane pjesme, proljetne bljuzgavice, magla ljubicasta poput razlivene tinte i cvat sumornih, zapustenih jorgovana iz Uzupisa hrlili su samo drugim, betonskim mostom. Tada su njime jos brektali masivni teretnjaci-kiperi - nije vlast smislila most za udobnost plebejaca i vlasnika kolibica, vec zato da bi prilikom gradnje palace umjetnosti bilo lakse dovoziti ciglu, armaturu, ploce. Sve sto god je trebalo za otok umjetnosti u moru bijede. No, slegla se prasina od gradnje, iscezli su i mirisi novopridoslica; opet je zaudaralo na cadu, sapunicu, macji izmet i jedva jedvice - na Uzupisove jorgovane. T? cicci ne mirisu, reci ces mi nakon niza godina, Tula; nas dvoje lezat cemo u ciccima iza instituta, pljuckajuci u vodu i na zvijezde, sve ce biti popijeno, a suze i krv ja ne pijem! - to cu ja reci. I jos - ni zubima vise ne skrgucem, znaj! A mozda i necu reci tako. Mozda cu samo staviti svoju blatnjavu saku na njezin zablji, macji ili gusterov trbuh i tih pet mojih prstiju - citav isusen dlan - tako ce se upiti, ostat ce utisnut u njezino plosnato tijelo do same smrti, a i nakon smrti... takve oznake mozes vidjeti samo na ledenjackom kamenju kad oderes mahovinu i lisajeve. A mozda vise ni tamo. Mozda ne vise.

Beskrajno mi je tesko skidati taj skoreni zavoj s drveca, grmlja, brezuljaka, mnostva ljudi onog doba. Strugati okrvavljenu zbuku i bijeliti svod nad Bekesovom kulicom. Nemam snage za takav posao, nije to ni moja briga, jer vrijeme koje je stalo izmedu Tulinih rebara, ostalo visjeti u paucini onih vremena, uvuceno u kutijice njezinih konaca i igala, u nabore njezinih haljina i kaputica, prekriveno prasinom u njezinim kutijama s naivnim crtezima i biljeznicom s brizljivo zapisanim snovima, nije vise moje, nije ni njezinih profinjenih prijatelja obrijanih glava i lica kao u fresaka, razvucenih u grcu ili umjetno produhovljenih lica buducih cinovnika i samoubojica, cak ni onog samozvanog litografa bezbojnih trepavica i kose bijele poput kuhane soli. Za takve pravu rijec imaju zlobni Poljaci, oni takve nazivaju swinski blond, to bi bilo slicno kao "blond svinja", ali ne... nije tako...

U meni se uvijek - i danas - nesto pokrene, cim ponovo ugledam ona dva mosta, dugacak Bernardinski samostan, uzak prolaz u anfiladi malih dvorista - "ulazna vratasca", iza kojih se vec otkrivaju utroba i kloake pravog Uzupisa - koliko su samo puta tuda prohodale otezale noge, ne s Tulom, bez Tule, dok jos nisam poznavao Tulu, a i poslije... koliko se tu lunjalo i gluho vuklo pred jutra...

Tesko da imam barem teoretsko moralno pravo nasljedstva na ovu obalu s njezinim sumornim zdanjima, na padinu obraslu koprivama, ciccima, pelinom i bijelom pupavkom - rahla, mlohava micelija, na Tulin dom koji joj, naravno, nikada nije pripadao, kao sto ni dugacak kameni zid samostana nikada nije pripadao mojoj odvaznoj teti Lydiji, njezinu krotku muzu policajcu, mojim americkim braticima Florijonasu i Zigmasu - svi su se oni ovdje zlopatili za vrijeme njemacke okupacije. Jesu li se doista zlopatili? Teta je sivala, tetak policajac izradivao je samlice, a bratici su pohadali gimnaziju kraj crkve sv. Kazimira. Danas su oni obojica jos zivahni starcici (sijedi ili celavi?), ali samo je Florijonas, Cikazanin, kad je doputovao u Vilnius, jos u svitanje otrcao s fotografskom kamerom do dugacke gradevine, napravio oko nje nekoliko krugova, pretrcao i preko oba nova mosta i trkom krenuo natrag u hotel - vec ga je cekao izlet prema brizljivo iskalkuliranim planovima "Inturista"...

Gospodo, jedne zasljepljujuce zlatne jeseni - mozda lani? - pitao sam ostarjelu zenu orlovska lica koja je vjesala rublje, gospodo, oprostite... niste li zivjeli ovdje za vrijeme rata? Govoreci tako mahnuo sam rukom prema dugackom samostanu iza njezinih pogrbljenih ramena. Zivjela sam, kako ne, neocekivano se odazvala zena Litavka, zasto? Pa jeste li vi... poceo sam i usutio: iz mojih gladnih usta nije se sirio zadah tokajca, vec izabele, najjednostavnijeg loseg crnjaka - jacina 19°, a secer 5 %, klasika!... Ona je jos dugo gledala za mnom s natkrivene galerije - stara, umorna orlica...

Vidite, ne pricam vise o Tuli, ni o njezinoj smedoj bundici u kojoj sam je prvi put ugledao, ni o njezinu bratu flegmatiku i njegovim arogantnim prijateljima, vec o orlici, crnjaku, braticu Njujorcaninu koji se ozenio pravom Njemicom Lotom i njegovoj maloj djeci u Albanyju kraj New Yorka, koja kada bi dobila slatkis nekoc su po svoj prilici zahvaljivala: Danke, Vati! Danas ta djeca imaju vec svoju djecu, a Zigmasa sam vidio jedini put prije dvadeset jednu godinu, jos nije bio starcic. On je, cini se, dobro ucio u gimnaziji, rezao je drvenjace u Njemackoj, bijedno zivio kad je dosao u Ameriku - u pocetku, naravno, kao i svi DP-ovci[1]. No uzdisati pokraj samostana Zigmas nije dosao.

Dakle, Florijonas i Zigmas, moji pravi pravcati bratici - njih dvojica jos pamte djeda Aleksandra kojeg ja nikada nisam vidio, koji se 1944. godine srusio kraj bunara i vise nije ustao - u svoju gimnaziju koja je tonula u sumraku zurili su se drugim mosticem, on i danas ondje stoji, ozbiljan, cvrst, s rukohvatom od lijevana zeljeza iz carskih vremena i s vjecnom ozidanom obalom od klesanog kamenja s obje strane. Ako se ponekad zuris iz smjera Staroga grada, onda ces se, pretrcavsi taj most, odmah naci u Ulici Malunu, smugnes kroz arku - i vec si kod kuce. Putem jos strsi gotovo okrugli elektricni transformator iz vremena Pilsudskog - a mozda je to pilsudskijeva telefonska centrala? - no ako bi, dospjevsi onamo, trazio neki strani duh, eto ga: ruski otocic u vilniuskoj jetri - gradnja zapoceta u vrijeme kneginje Julijone, pravoslavna zajednica neumorno ju je usavrsavala desetljecima i stoljecima - Precistenkij sabor[2]... Lijepa pravoslavna crkva, iako teska poput sajamskog hrvaca - stajao sam kraj njezina golemog ikonostasa uvukavsi u nosnice njezin opor tamjan, a Tula me vukla za skut i saptala: idemo odavde, idemo, gle, starice vec mrmljaju, poprijeko nas gledaju, idemo... Niti nas je tko poprijeko gledao niti ista, tada smo izasli, krenuli niz rijeku, ja sam se neprestano oslanjao na metalno prirucje - ne mosta, vec obale; takva jos mozete vidjeti kraj Arsenala i kraj natkrivenog mosta - dobra, draga prirucja, kad noge klize i saplicu se, kako je dobro staviti na njih uzarene dlanove i mirisati ne vise hladan, tamjanom zakaden zrak, vec zagusujuci udar vjetra... Isto takvo prirucje, samo s druge strane Vilnele, tamnjelo je i iza Tulinih prozora; ona je vec zivjela kod Petryle u kuci s apsidom, samo sto smo nas dvoje tako rijetko gledali kroz te prozore, no kad bismo bacili pogled najprije bismo ugledali Bernardinsku crkvu, masivnu poput visoke peci, kako se topi u rumeni - tada je bila mozda peta godina otkako je moj dalji prijatelj, crnobradi Jurgis, prekrivao njezin krov crjepovima izblijedjelim poput crvene zastave iznad Partijskog komiteta. Jurgis nije bio krovopokrivac, ne, bio je izvodac radova, stajao bi dolje i zabacivsi veliku, na snazno tijelo postavljenu glavu, vikao bi: hej! Nije jos rucak, kamo idete? Jurgise, govorio bih mu, dok bih s njim i njegovim radnicima u tijesnom uredu pod kristalnim svodom uz votku zalogajio haringe u umaku od rajcica, Jurgise, sto ti mislis dok ovako valjas gluposti? Mracan, bradat i namrgoden, kao Kasparas Bekesas, Jurgis se ne bi ni nasmijesio, ne bi poceo kukati da nema novca, da majstori nisu ni za sto, a ovi su - pokazao bi na mlade krovopokrivace - alkici!... Pij, pij, sad je na tebi red, samo bi promrmljao, ajmo, decki! Jurgis je vec bio obiljezen pecatom mrtvackog bljedila, nije valjda da ni sam nije to shvatio? Tako je ocit bio taj hladni vosak na njegovu mrkom licu... Mozda nije zelio slutiti? No Jurgis je jos uspio prekriti krov - njega bih najprije i ugledao kad bih izlazio iz nekakve "sovjetske" bolnice kraj Misionarske crkve u kojoj sam posjecivao strica Hansa nakon prve mozdane kapi; on se tada brzo oporavljao, prognoza je bila izvrsna. Svaki put bih zastao ondje na malome trgu pokraj starog zdanja, takoder bivseg samostana - za suncana dana svjetlucao bi citav jedva vidljiv grad, no oci bi same smjesta pronalazile crven Bernardinski krov - bio je on blizak moj i Tulin susjed,...